Z. Meter: Oil games, or how to circumvent sanctions: Chevron will continue to transport oil through Russia

Najveći dioničari CPC-a su Ruska Federacija (Transneft, koji se bavi transportom nafte), Kazahstan (kroz Kazmunaigas), a onda i strukture Chevron-a, Lukoil-a, ExxonMobil-a, Rosneft-a i Shell-a. Dakle, osim ruske i kazahstanske države, kao dominantnih, itekako su prisutne i ključne ruske i angloameričke tvrtke. Sasvim dovoljno za big deal!

Zanimljiva vijest upravo stiže iz svijeta energetike, konkretno – nafte! Tim više što se odnosi na stanje povezano s proturuskim sankcijama na njen energetski sektor. Evo o čemu se radi:

Jedna od najvećih američkih naftnih i plinskih korporacija Chevron ne namjerava odbiti transport nafte iz Kazahstana (gdje posjeduje vlastita nalazišta) kroz Rusiju – preciznije, kroz sustav Kaspijskog naftovodnog konzorcija (CPC- Caspian Pipeline Consortium). O tome je izvijestio Mike Wirth, predsjednik upravnog odbora tvrtke Chevron u intervjuu za američku televiziju Fox News.

“Ovo je vrlo važna zemlja (Kazahstan) za globalna energetska tržišta. Kazahstan je najveća zemlja na svijetu bez izlaza na more i veliki proizvođač energenata. Određeni broj ovih isporuka, značajan udio ovih energetskih zaliha, ide naftovodom do Crnog mora – do luke na ruskoj obali,” kazao je Wirth.

Naglasio je kako potrošači diljem svijeta, uključujući Europu i Aziju, ovise o opskrbi naftom iz Kazahstana preko CPC-a, na koju nisu utjecali sukob u Ukrajini i proturuske sankcije. Dodao je i kako se vlade zemalja koje su potrošači kazahstanske nafte nadaju nastavku isporuka.

Ovdje bih podsjetio kako je EU od 5. prosinca uvela embargo na uvoz ruske nafte koja se dostavlja tankerima, dok je ona koja stiže naftovodima izuzeta iz sankcija. Embargo na uvoz ruske nafte još su u proljeće ove godine uvele Sjedinjene Države, Kanada i Velika Britanija – ali te su zemlje vrlo malo ovisne o ruskoj nafti (oko 5% ukupnih potreba SAD i UK).

Slobodan sam ukazati kako se ova vijest sigurno nije pojavila slučajno, kao i to da će ju teško osporiti (s obzirom na proturuske sankcije) odnosno njezinu primjenu zaustaviti zapadne vlade – čak i ako bi to željele. Naime, energetska kriza koja trese prije svega EU, ali i ne baš dobre vijesti o stanju američkog gospodarstva kojemu u 2023. godini prijeti recesija – tako nešto jednostavno ne dozvoljavaju.

U ovom se kontekstu nameće pitanje: kako kontrolirati da se navedenim naftovodom, koji iz kaspijske regije prolazi ruskim teritorijem i završava u ruskoj crnomorskoj luci, neće, osim kazahstanske – izvoziti i ruska nafta?

Rekao bih vrlo teško ili nikako. Prije svega jer za nikakve kontrole neće ni biti interesa. Jer bez ruske nafte u svijetu se ne može, a nedavno uvođenje graničnih cijena na istu od strane država G7 (uključno i čitave EU) može dovesti do ozbiljnih problema u globalnim lancima opskrbe „crnim zlatom“. To se već nedavno pokazalo kroz veliki zastoj tankera u turskim tjesnacima Bospor i Dardanele, odmah nakon uvedene gornje granične cijene ruske nafte. A Moskva ovih dana namjerava objaviti službeni odgovor tj. protupoteze prema onim državama koje prihvate uvođenje gornje cijene za rusku naftu. To je najavljeno odmah nakon donošenja te odluke od strane EU, kada je naglašeno da će se s ruskim protuodgovorom pričekati dok se ne sagleda cjelovita slika na globalnim tržištima u novonastalim uvjetima, o čemu će onda i ovisiti mjere koje će Rusija poduzeti.

Što se tiče samog kaspijskog naftovoda CPC, zanimljivo je da je prije par mjeseci Rusija kroz njega već bila obustavila isporuke kazahstanske nafte prema Europi, navodno zbog kvara na izlaznim crpkama u njenoj crnomorskoj luci. Očito je kako je sada sve spremno i da pravi posao opet može krenuti.

To je nedvojbeno svima u interesu. Naime, sustav CPC je najveća (i jedina važna) ruta za transport nafte iz kaspijske regije na svjetska tržišta. Naftovod je dug 1,5 tisuća kilometara i povezuje polja zapadnog Kazahstana s ruskom crnomorskom obalom. Od tamo se nafta otprema tankerima preko izgrađenog terminala. (Više o CPC-u možete pogledati na videu ovdje ili ispod teksta).

Najveći dioničari CPC-a su Ruska Federacija (kroz njenu tvrtku Transneft koja se bavi transportom nafte), Kazahstan (kroz Kazmunaigas), a onda i strukture Chevron-a, Lukoil-a, ExxonMobil-a, Rosneft-a i Shell-a. Dakle, osim ruske i kazahstanske države, kao dominantnih, itekako su prisutne i ključne ruske i angloameričke tvrtke. Sasvim dovoljno za big deal!

A proturuske sankcije? Koga briga! One su ipak važne samo za puno manje i slabije igrače. Za njih je bilo koja suradnja s Rusijom „blasfemija“ i njima ona neće biti dozvoljena dok god Washington ne da prethodnu suglasnost. A za velike, očito, vrijedi ona koja podsjeća na neka davna vremena i neke druge teme: „nećemo se valjda držati sankcija k’o pijan plota”.

Njemačka i Poljska naručile isporuke ruske nafte kroz Družbu i u 2023.?

Tako je i u ruskim medijima danas objavljena zanimljiva vijest prema kojoj su Njemačka i Poljska naručile isporuke ruske nafte preko naftovoda Družba i u 2023. godini. O tome je upravo izvijestio predsjednik ruskog Transnjeft-a Nikolaj Tokarev na televiziji Rossiya-24.

“Najavili su da od 1. siječnja neće kupovati naftu iz Rusije. A sada smo dobili zahtjeve od poljskih potrošača: dajte nam 3 milijuna tona iduće godine i 360 tisuća tona za prosinac, Njemačka je već predala zahtjev za prvi kvartal” – kazao je Tokarev.

Iako o ovoj vijesti još nema potvrda iz Berlina i Varšave, s obzirom kako su i Njemačka i Poljska već ranije najavile potpuni prekid uvoza ruske nafte, očito je kako još uvijek za nju nisu našle dostatnu i stabilnu zamjenu kojom bi punile svoje rafinerije i skladišta.

S plinom je stanje puno ozbiljnije

Još je teže stanje po Europsku uniju oko plina. Donedavno je EU godišnje uvozila 155 milijardi kubičnih metara plina iz Rusije, a sada, nakon što je od njega u znatnoj mjeri odustala zbog uvedenih sankcija nakon ruske invazije na Ukrajinu, ubrzano traži alternativu.

Jedna od njih mogao bi biti i azerbajdžanski plin kroz proširenje tamošnjeg polja u Kaspijskom moru Shah Deniz 2, gdje britanski BP planira u prvom tromjesečju iduće godine početi s probnim bušenjima.

Druga faza razvoja Shah Deniz uključuje izgradnju dviju novih proizvodnih platformi na moru povezanih mostovima, bušenje 26 podmorskih bušotina (do 2026.), 500 kilometara podmorskih plinovoda i proširenje kopnenog terminala za obradu plina u Sangachalu, južno od azerbajdžanske prijestolnice Bakua. Do prosinca 2020. izbušeno je 20 od 26 bušotina, a ostalih 6 trebalo bi biti do 2026. godine.

Prema prognozama Azijske razvojne banke – ADB, ukupna proizvodnja azerbajdžanskog plina do 2042. godine doseći će 489 milijardi kubičnih metara.

Azerbajdžanska vlada pristala je povećati izvoz plina u EU 2022. godine, a očekuje se da će opskrba Europi doseći 12 milijardi kubičnih metara do 2023. godine, stoji u izvješću.

Međutim, to je još uvijek vrlo malo u usporedbi s gore navedenih 155 milijardi ruskog plina koliko je prije sankcija stizalo u EU. Zato EU drastično povećava i uvoz prije svega američkog ukapljenog plina (LNG) koji je višestruko povećan ove godine. Ali to je također još uvijek malo, pa se EU iznova okrenula i omraženom ugljenu, kao i Njemačka već ranije zabranjenoj nuklearnoj energiji iz još svoje jedine funkcionalne atomske centrale koja je trebala biti zatvorena do kraja ove godine ali se od toga uslijed velike energetske krize odustalo.

Stanje dodatno usložnjava i pojačana potražnja za ukapljenim plinom Kine i Japana, koji se prometnuo u najvećeg uvoznika LNG-ja, kao i potražnja drugih azijskih država koje žele stvoriti vlastite zalihe ukapljenog plina. Zato je po EU sada ključno osigurati dovoljno visoku cijenu tog energenta za njegovo što veće preusmjeravanje s azijskog na svije tržište.

Sve su ovo zapravo mučni procesi i odluke koje ukazuju na svu dubinu energetske krize koja ima globalni karakter ali najviše pogađa Europsku uniju, koja je veliki potrošač energije, a krajnje je limitirana po pitanju zaliha vlastitih energenata. Zbog toga se ona sada ubrzano želi fokusirati na energetsku tranziciju tj. prijelaz na obnovljive izvore energije – za što najveći potencijal, opet, vidi ne kod sebe, već u Sjevernoj Africi. Ali i to će imati vrlo visoku cijenu, prije svega za krajnje korisnike.

O energetskoj „muci po EU“ opširnije smo pisali u našoj jučerašnjoj Top temi koju možete pogledati na poveznici ovdje ili ispod priloženog videa.

Sourse

0
Subscribe
Notify of
guest

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Authorization
*
*
Registration
*
*
*
A password has not been entered
*
Password generation
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x